Znamo li još čitati Marulića?

Susret s povodom uoči petstote godišnjice smrti „našeg, a svjetskog“ književnika i humanista Marka Marulića organizirali su Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Matica hrvatska i Nacionalna i sveučilišna knjižnica, u čijim su se prostorima 7. prosinca, na poticaj Cvijete Pavlović, okupili stručnjaci i svi zainteresirani za raspravu o velikanu hrvatske kulture. Susret je pozdravnim govorom otvorila glavna ravnateljica NSK-a Ivanka Stričević, koja je ukazivanjem na međuinstitucionalnu suradnju potvrdila mogućnost doprinosa kulturnim vrijednostima, što je u ovom slučaju „ponovni fokus na Marku Maruliću; osobi bez koje bi naša kultura zasigurno bila ispisana na drugačiji način“.

Na Marulićev je utjecaj na razvoj hrvatske kulture upozorio i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić, istaknuvši da je Marulić „prvi među Hrvatima pisao na hrvatskom jeziku“. Uz pohvale Marulićevu književnom umijeću, Jozić je obećao, kako nama, tako i Maruliću, kao jednom od najistaknutijih i najprevođenijih hrvatskih književnika, posebnu brigu o njegovoj ostavštini, što će ostvariti objavom mrežnog mjesta marulić.hr – na samu obljetnicu Marulićeve smrti, 5. siječnja 2024. Navedeni portal, posvećen raznovrsnosti Marulićeva opusa, „ima punu podršku Ministarstva kulture i medija“, naglasio je državni tajnik Ivica Poljičak kao treći uvodni govornik, usuglasivši se s prethodnima o snazi Marulićeva utjecaja na „naše identitetsko oblikovanje“.

Sve se troje govornika osvrnulo na šarolikost Marulićeva opusa, koji, obilježen srednjovjekovnim, humanističkim i renesansnim elementima, značenjem premašuje domaće okvire, što se jednim skupom ne može obuhvatiti. Stoga je ovaj razgovor tek „uvodna priča za sljedeću godinu“, naglasila je Ivanka Stričević, te će 2024. biti u znaku našega diljem Europe cijenjena humanista. Slavlju oca hrvatske književnosti aktivno će se priključiti i Vlada RH, naglasio je Poljičak, u svrhu približavanja Marulićevih djela, života i utjecaja široj javnosti. Uz dodatan poziv, kako institucijama, tako i zainteresiranim pojedincima, da se programski uključe u jubilej, dijalog, u kojem su sudjelovali istaknuti stručnjaci hrvatske znanstvene zajednice, otpočeo je kratkim govorom moderatorice Cvijete Pavlović, koja je također najavila spremnost hrvatske kulture i znanosti za sustavno obilježavanje 500. obljetnice smrti Marka Marulića u 2024. godini, te je, istaknuvši brojne manifestacije koje će se provesti inicijativom Matice hrvatske, prepustila riječ Marijani Horvat i Ireni Galić Bešker. One su izlaganja, među ostalim, posvetile analizi Marulićevih djela, povijesti i jeziku Marulićeva vijeka. Marijana Horvat naglasila je nevjerojatne Marulićeve zasluge Danteovih mjerila, da se narodni jezik, „kojim je moguće izreći sve što su radili i klasični humanistički uzori“, uvede u književnost. Obje govornice najavile su znanstveni skup Povijest hrvatskog jezika i digitalno doba – o 500. obljetnici Marka Marulića, o kojem je više informacija dostupno na portalu marul.jezik.hr.

 Uz dvije već (gotovo) realizirane mrežne stranice, namijenjene svim posjetiteljima željnima znanja o Marulićevu svestranom djelovanju, prigodno je bilo pripomenuti, u sklopu izlaganja Ive Grgić Maroević, i pravodobnu reakciju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, koje će sljedeće godine uprizoriti najpoznatije Marulićevo djelo – Juditu – u opernoj izvedbi iza koje stoji hrvatski skladatelj Frano Parać. No Marulićev utjecaj ne staje na znanstvenim skupovima, mrežnim stranicama i kazalištu. O njegovu životu, nadodala je Pavlovićeva, suvremeni hrvatski književnici pišu nova djela; od Borisa Senkera, Mire Gavrana, Pavla Pavličića, sve do Dine Milinovića, autora povijesnog romana Marulov san, čiju je važnost, u kratkim crtama, opisala Lada Žigo Španić. Tim suvremenim tekstom Milinović nastoji približiti apstraktnu ideju Marka Marulića javnosti, napose mlađim generacijama, što je detaljnije pojasnio i na skupu. U duhu romana Milinović je raspravu poveo u drugome smjeru, zaključivši da kolektivno više ne znamo čitati Marulića te da „ga držimo u nekoj ladici kanonske literature i borimo se da on tamo ostane“, s čime se složio i Božo Skoko izjavljujući da smo našeg humanista svjetskoga glasa „ostavili u prošlosti i nismo našli načina napraviti ga suvremenim“.

Nepravdu je, nastavio je Skoko, potrebno ispraviti otkrivanjem Marulićeva talenta svijetu putem brendiranja, točnije strateškim radom na njegovu imidžu, čime će se, što izravno, što neizravno, ostvariti i profit. Iako mi zapravo, Milinovićevim riječima, „ne znamo mnogo o čovjeku od krvi i mesa“, iako ne znamo kako je točno izgledao, iako nam je dobar dio njegovih radova nepoznat i iako ne znamo ni gdje je njegova rodna kuća, jednu stvar svi znamo: Marulićevo je kulturno značenje neupitno i pola milenija nakon njegove smrti.